„Jesenje lišće već opalo je….“ kaže pjesma. Zaista, lišće polako ogoljuje drveće, dani sve kraći, sunce sve stidljivije i škrtije. Hoćemo li krenuti prema zimskom snu? Ne, nikako još, mada smo već zaboravili Bizovac i njegove radosti a i more polako blijedi.
Da se ne bi prerano prepustili tužnim i kišnim ugođajima članovi naše Udruge umirovljenika iskoristili su „zadnje trzaje“ lijepog vremena i uputili se na jednodnevni izlet u Suboticu, u kojoj, rekoše nam , ima dosta toga za vidjeti.
Prvo, nezaobilazna, tržnica. Ogroman prostor površine veće od tridesetosam tisuća metara kvadratnih, prepun robe različite vrste, cijene i kvalitete, mamac je za sve, pa tako i za naše članove.
„Treba li mi baš ovo?“, kaže glas razuma (doduše jedva ga je čuje). „Naravno da ti treba“ viče vražićak na lijevom ramenu. I, tko tome može odoljeti? Malo tko.
I tako, nakon par sati guranja, gledanja, čak i normalnog hodanja olakšani za nešto novčića izađosmo iz krkljanca i dočekasmo našeg vodiča (iliti turističkog pratitelja). To je bila mlada ženska osoba Biljana, (mi smo je vrlo nepravilno zvali „vodičica“) koja nam je u slijedećih par sati pokušala približiti znamenitosti Subotice, njenu povijest, značaj i arhitekturu.
Puno toga nismo znali a i ono što smo znali izblijedjelo je s godinama (kad je, ono, bila srednja škola?).
Tako smo saznali da je Subotica najsjeverniji grad u Srbiji i prema zadnjem popisu stanovništva imala je nešto više od 90.000 stanovnika što se, naravno, s godinama smanjivalo najviše zbog odlaska mlađeg stanovništva u inozemstvo (to je i nama, nažalost, jako dobro poznato).
Naš obilazak središta grada donio nam je pregršt informacija o stilu gradnje poznatih zgrada – „mađarska varijanta secesije“ koju krase neobične varijante boja, puno geometrijskih i životinjskih oblika kao dekoracija svih zgrada koje smo vidjeli. Većina krovova je prekrivena žolnai keramikom iz Pečuha kao i fontane.
Obilazak smo počeli kod zgrade likovnih umjetnosti a završili pred židovskom sinagogom, impresivnom građevinom, potpuno obnovljenom 2018.g. te otvorenom u ožujku ove godine. Od prvobitnog broja od oko 8.000 židova danas ih u Subotici ima tek dvijestotinjak.
Naročito nas se dojmila Gradska kuća, prekrasan primjer spomenute mađarske varijante secesije koja je izgrađena za samo dvije godine – od 1908-1910 i uređivana slijedeće dvije pa je zvanično otvorena 1912.g.
Gradili su je zanatlije iz Subotice i okoline i ona je remek djelo ljudi koji su živjeli i radili u Subotici. Svi ukrasi zgrade su izrađeni rukom, radilo se 365 dana u godini bez obzira na vremenske uvjete. Ima šesnaesttisuća metara kvadratnih korisnog prostora. Zgrada ima simbolično 365 prozora, krov je biber crijep iz tvornice žolnaj i u bojama je mađarske zastave. Na samoj zgradi ima mnoštvo simbola svih zanata koji su korišteni prilikom ukrašavanja i na taj način odana je zahvalnost svim zanatlijama koji su radili na njoj.
U zgradi je ured gradonačelnika, sjedište gradske skupštine, gradski povijesni arhiv, gradska matična služba a tu se održavaju i vjenčanja. Bili smo oduševljeni viđenim i rečenim jer zgrada zaista plijeni pozornost.
Subotica je multikulturan grad, otvorena za sve – zvanično su u upotrebi tri pisma i tri jezika – srpski, hrvatski i mađarski.
Još par fotografija za uspomenu a onda rastanak od naše ljubazne „vodičice“ . Na kraju smo morali probati i Subotički sladoled (bio je zaista odličan i okusom i cijenom) i pravac autobus.
Granica je ,naravno, uvijek priča za sebe. Idemo van, ne idemo van, koliko to traje, šta se čeka – pa mi ne „švercamo“ ništa, mi smo samo „penzići“.
I tako se „penzići“ dokotrljaše kućici puni dojmova a neki i s nešto novih hlača, majica i čarapa.
Bilo je lijepo. Barem meni.
