Hodam potpuno praznom ulicom. Odjekuje sablasna tišina, narušena ponekim lavežom psa. Osjećam se kao „Pale sam na svijetu“. Jedino redovi parkiranih automobila i poneko svjetlo, upaljeno u kućama pored kojih prolazim govore da tu netko živi.
Tu netko živi ili boravi? Dali je to svejedno? I, gdje, mi to živimo? Hodam i lamentiram samoj sebi, onako putujem po sebi (da vidim dokle sežem, što bi rekla jedna moja srednjoškolska kolegica).
Mislim, u kući spavamo, hranimo se, tuširamo, motamo se iz jedne sobe u drugu i jedva čekamo da odemo „živit“ negdje drugdje. Na radno mjesto, u omiljeni kafić, u omiljeni trgovački centar,umirovljenici u omiljenu udrugu ili omiljeni plesnjak. Naši ukućani, djeca i ostali bližnji koji su još uvijek s nama „žive“ u svojim omiljenim centrima „života“.
I tako „živimo“, godine se nižu a onda odjednom, kao najcrnja vremenska nepogoda, kao neočekivani tsunami u taj naš, do sitnica isprogramirani „život“ padne virus. I to ne makar kakav s kojim ćemo se obračunati dok si reko keks (šta paničare, kaže moj susjed), nego onaj koji ruši temelje svega onog našeg sigurnog, onog našeg kontroliranog i onog našeg „šta će meni neko tamo pametovati“ života.
Ego se lagano povlači u mišju rupu (milom ili silom) a polako, sasvim polako zamjenjuje ga neko drugo lice poniznosti, zahvalnosti, empatije. Jako brutalno zvuči izreka „svako zlo za neko dobro“ ali je, mislim, i prilično utemeljena. Odjednom počinjemo živjeti u kućama, s ukućanima, čak. Rijetkima je to prirodno stanje – djeca gledaju očeve koji uzalud traže kakav sportski prijenos, majka na kavu odlazi slabo ili nikako, čak je i pas u čudu – svi su na hrpi a on sretan.
Ljudska vrsta pokušava živjeti sama sa sobom a onda, silom prilika, i s drugima u svom kućnom okruženju. Živjeti sami sa sobom – to je za mnoge nemoguća misija. Zahtjeva napor premišljanja i osvještavanja a to je ponekad poprilično bolno i teško. Neki pribjegavaju gledanju svih mogućih informativnih emisija a svaka počinje brojem zaraženih i umrlih. Koliko ih ima u našem mjestu? Malo? Super, pa neće k nama. I tako se uvjeravamo da smo mi daleko od pošasti, i „samo da prođe, sve će biti dobro“. Gledamo desetke bolesnih, nemoćnih, gledamo neshvatljive situacije umiranja preko noći. Razmišljamo li? O trenutku da smo sada tu a za čas više nismo.
Pa onda budimo TU u punini te riječi. Budimo tu za sve oko nas i s nama. Taj trenutak prisutnosti je neprocjenjiv. Za dijete, za prijatelja, za susjeda, za kućnog ljubimca, za prirodu u okruženju. A ako smo i sutra TU ponizno zahvalimo na novom danu, jer „Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate ko cvijetak na njivi,jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema,ne pamti ga više ni mjesto njegovo“ (Psalam 103.15-16)
