Pedesetak dobro raspoloženih članova Udruge umirovljenika Čepin krenulo je i ove godine put Bizovca, naše omiljene destinacije, našeg Slavonskog mora i naše poslijepodnevne zanimacije.
Dočekao nas je prošlogodišnji deja vu – jedan bazen, drugi bazen, deveti bazen, puno smijeha, cike, galame i ostalog šušura.
Malo je reći da smo se bacili u tu hrpu vode – neki plivajući, neki zavidećim ovima što plivaju (toj skupini i sama pripadam), neki trčeći u niskom startu prema jakuziju da se „ubace“ u onih dvadesetak već ubačenih „sardina“ a neki u laganoj šetnji prema termalnom bazenu iliti „smrdljivoj vodi“ kako joj volimo tepati.
U deset dana pretreslo se sve što se moglo pretresti, sve omiljene umirovljeničke teme i dileme. Nezaobilazne male mirovine, svi aktualni i manje aktualni „tračevi“, sve zanimljivosti lokalne ali i državne vlasti tipa „tko je koga, zašto, kada i gdje“. Detaljno sam saznala sve o bijelom luku, rajčici, najboljim kolačima od dizanog tijesta, kiseljenju krastavaca ali i o tome tko se cijepio, tko nije , sve moguće argumente za i protiv cijepljenja i sve iscrpne analize ove pošasti što se zove korona.
Službena medicina nije umirovljenicima ni „do koljena“.
Naravno, da smo liječili i mišiće i kosti i druge bolne dijelove tijela u jakuziju i pod gljivom i u našoj termalnoj vodi u kojoj bolovi nestaju „kao rukom odneseni“.
O valovima ne treba trošiti puno riječi – naši članovi vole reći: samo se opustiš, mozak ti je ionako na paši a voda (to čovjekovo prirodno okruženje) te nosi negdje daleko pa ti se čini da si na moru, valovi stižu jedan drugog i sve ti je lijepo, sve je baš onako kako treba biti.
