„mens sana in corpore sano“
Juvenal, Decim Junije
U zdravom tijelu zdrav duh, izreka je (doduše izvađena iz šireg konteksta), koja se pripisuje Juvenalu, rimskom pjesniku i satiričaru koji je živio u starom Rimu negdje oko 60.godine.
Naše članice Udruge umirovljenika (a i članovi koji će se tek pojaviti) vrijedno ovu izreku provode u praksi svakog utorka od 17,00 do 18,00 sati.
Pod budnim okom naše Vlatke u sat vremena naši uspavani i malo korišteni mišići bude se iz teškog nerada na razne načine već kako Vlatka zamišlja da je najučinkovitije. Vježbe za mišiće ruku, nogu, kegelove vježbe za mišiće dna zdjelice i ostala čuda. „Ruke iznad glave, skupi stopala, ajmo u desno pa sredina, pa u lijevo“ odjekuje dvoranom a učenice nastoje što bolje odraditi zadatak.
„Diši, diši, nemoj zaboraviti disat, udah na usta izdah na nos, guza čvrsto, drži, drži još malo, i odmori“ Na ono „odmori“ svi se ispuhuju, piju vodu, brišu znoj i nastavljaju dalje. Ma, šta je to za nas – „piece of cake“ iliti mačji kašalj, dječja igra, ništa lakše.
I tako sat vremena. Veliki zidni sat je najzanimljivije mjesto gdje pogled svako malo skrene a kad se kazaljke približavaju punom satu sve je lakše jer je torturi skoro kraj. Poslije svi zadovoljni i opušteni, svako krene svojim putem a put najčešće završava ispred televizora u nekoj udobnoj stolici, na kauču ili kako je već kome zgodno da one na čas probuđene mišiće stavi u stanje hibernacije makar do idućeg utorka.
Mora li biti baš tako? Ne, naravno ali mi smo ljudska vrsta – postalo nam je, nažalost, prirodno ne kretati se, ne trčati, pogotovo, do trgovine ne hodati i pronalaziti razne razloge da našem tijelu činimo „medvjeđe usluge“.
To ne čini niti jedna druga vrsta – postoji li u prirodi neki teško pokretni, da ne upotrijebim neku drugu riječ, majmun, tigar,orao ili morski pas? Ne, savršeno su usklađeni s prirodom, svoje tijelo održavaju na najprirodniji način, poštujući prirodne zakone koji vrijede za sva živa bića i ponašaju se u skladu s okolinom i svojom prirodom.
Ali, mi, ljudi to činimo sve manje – omiljena izreka i opravdanje počinje s „nemam vremena“, no to je tema za neke d(r)uge rasprave i nećemo o njoj.
Možda je dobar početak ljubavi između nas i našeg tijela već i to što dolazimo na jednosatno „oživljavanje“ naših mišića (a onda i duha).Možda smo na dobrom putu.
Naše tijelo je upravo onakvo kakvi smo i mi sami u određenom trenutku, dakle odraz je nas samih. Dano nam je samo jedno – čuvajmo ga.
