Bili smo u Vukovaru. Članovi naše Udruge umirovljenika Čepin ispunili su katni autobus do posljednjeg mjesta. U našim svakomjesečnim putovanjima obišli smo razna veća i manja mjesta , poznatija i manje poznata, družili se i uživali. Vukovar je ostavljen za pred kraj godine, za jedan sivi, oblačan i kišovit dan koji je bio upravo takav kakav je trebao biti. I, nismo požalili.
Vodič, gospodin Dubravko, dočekao je našu veliku grupu, ispričao nam plan obilaska i poveo nas put bolnice, naše prve postaje Križnog puta.
Bolnica – između života i smrti
Natiskali smo se u skučeni prostor podrumskog predvorja i gledali film. Onaj poznati film, onaj film prepun zvukova smrti, prepun slika očaja, prepun gustog ozračja umiranja ali i rađanja. Ona narodna poslovica „na muci se poznaju junaci“ ovdje je dobila svoje puno značenja. Lice zla mijenjalo se s licem dobra, lice patnje s licem sreće i nevjerice. Ljudska vrsta ovdje je iznjedrila ono najbolje što ima, liječnička struka je pisala udžbenike, gledali smo film, tišina je odjekivala, pala je suza.
Onda smo lagano otišli do zgrade ljepote, nekog drugog života i nekih srećom ispunjenih dana. Dvorac Eltz primio nas je u svoj raskošni zagrljaj otvorivši širom vrata svojih soba darujući nam pogled na prekrasne izloške.
Tu je izložena zbirka Bauer, prepuna eksponata poznatih umjetnika s ovih prostora, zbirka Archivalia s mnoštvom povijesnih dokumenata, diploma, darovnica koji su velikim dijelom napisani na pergamentu. Zatim je tu Zbirka narodnih nošnji iz 19 županija i Grada Zagreba kao i Zbirka slika, grafika i minijatura vukovarskih građana, obrtnika, trgovaca.
Prepuni lijepih slika i dojmova ponovo smo morali zaključati srce i otići na još jednu postaju Križnog puta.
Memorijalno groblje – gdje je Smrt spokoj i beskraj
Nalazi se na istočnom prilazu Vukovaru i najveća je masovna grobnica u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Ovdje je pokopana mladost Vukovara, pogled na 938 križeva budi razne emocije, nitko ne može biti ravnodušan. Brončani spomenik, visok četiri metra, u sredini ima“ zračni“ križ u čijem dnu gori vječni plamen.
Posebno su izdvojena dva križa, za najmlađu žrtvu Domovinskog rata od šest mjeseci i najstariju od sto četiri godine.
Na Memorijalniom groblju nalazi se Aleja poginulih branitelja, Aleja civilnih žrtava, Aleja umrlih HRVI-a i Aleja članova obitelji poginulih hrvatskih branitelja.
Posebno su izdvojena dva groba, Blage Zadre, general- bojnika Hrvatske vojske i Marka Babića, pukovnika Hrvatske vojske. O njima su sve priče ispričane.
Mirno je, zrak je prohladan, nebo sitno plače, smrt je svuda oko nas a opet kao da i nije. Odlazimo s ovog spokojnog mjesta i dolazimo do još jedne postaje Križnog puta koja se zove
Ovčara – gdje smrt ima lice Zla
Ovo je mjesto gdje je izumrla ljudska vrsta. Ostalo je samo hodajuće Zlo u svoj svojoj punini. Hladni i crni hangar primio nas je , zarobio i usisao kao zračni vrtlog. Na mračnom zidu u tužnom bljeskanju izmjenjuju se lica ubijenih ljudi koje su ubili drugi ljudi. Gazimo po čahurama, monotoni glas našeg vodiča siječe tišinu, ovdje je teško disati, ovdje se srce smrzlo.
Saznali smo, da je šest ljudi izbjeglo smrt. Pet su iz hangara izvukli Srbi koji su na trenutak postali ljudi a šesti , Zvonko Novak, je iskočio iz kamiona koji ga je vozio prema iskopanoj grobnici na strijeljanje. Cijelu noć je bježao, zarobili su ga srpski rezervisti i nakon devet mjeseci provedenih u logoru je razmjenjen. Jedan je od onih koji je pričao krvavu priču Ovčare.
Napustili smo Vukovar, kiša je i dalje plakala, nije nam smetalo, naš vodič je ispričao još puno zanimljivosti o vučedolskoj kulturi, nastojao je oraspoložiti pun autobus sredovječnih ljudi koji su svi svjedoci rata na ovaj ili onaj način i svatko nosi svoju mrvicu bola sa sobom.
Završili smo, a kako drugačije, uz večeru, ples i našeg svirača Đuru koji je svirku počeo s antologijskom Rane devedesete.
Svaka država i narod ima svoje kultno mjesto koje štuje, kojem se vraća, koje je posebno.
Naš Vukovar je posebna zvijezda bljeskalica, treperava lampica, naš Zid Plača , naša Mecca i naš Lourdes. Svaki stanovnik Lijepe naše bi trebao u svoje srce utisnuti zavjet hodočašća u ovaj grad jer to nije običan grad.
To je Grad.
